Tonko Maroević ili strategija plemenitog

Moj prijatelj i brat moj, Tonko Maroević, za mene je uvijek bio svojevrsni Odisej. U ovom trenutku nevjerice da ga više neću ni čuti ni vidjeti kako iza nekog ugla žureći dolazi, pozdravlja me i odlazi na neko njemu važno mjesto, čujem u sebi stihove R. L. Stevensona: „This be the verse you grave for me: / Here he lies where he longed to be; / Home is the sailor, home from sea, / And the hunter from the hill.” Ne treba ih prevoditi. Čini se da je čežnja njegova srca znala više nego je i samo srce moglo izdržati.

Luko Paljetak i Tonko Maroević / Snimio Milan Šabić / PIXSELL

Nema nam ga više, ali on nije i neće biti perfekt, on je perfektan. On je vječni prezent, svugdje prezentan. Takav će i ostati. Znam de ga ljute ove moje patetične tvrdnje. Ja ih međutim ne mogu izbjeći, kao što ne mogu izbjeći ni svoju nemoćnu ljutnju usmjerenu u beskraj svemira pa je zato povlačim i zamjenjujem zahvalom za sve godine prijateljevanja s njim, za sve razgovore i stihove koje smo razmijenili, za sve što je za mene toliko puta gorljivo izrekao, za činjenicu da nam je bio darovan i da će postojati ne samo u sjećanju svih nas koje je obasjavao nego i u svom djelu, u svakoj riječi koju je za nas neštedimice eruptivnom svojom strastvenom racionalnošću ispisivao i izgovarao u bezbroj plemenitih prigoda radujući se svakom našem novom prilogu svijetu ljepote i sklada, do kojih mu je bilo najviše stalo, kao i do mjere.

 Nju je ponio iz grada svoga podrijetla, Starog Grada i njegova Tvrdalja; iz grada svoga rođenja, Splita i njegove palače, iz grada kojem se divio, Dubrovnika i njegova sklada. A Zagreb je za njega bio grad-svijet sine qua non, ono što je Dublin bio Stephenu Dedalusu. Tonko je bio Stephen. Rim je bio grad po njegovu ukusu, i Milano također, ali njegov pjesnik nije bio Dante, premda ga je prevodio, njegov je pjesnik bio Tasso. Staklena Venecija bila je grad po mom ukusu. Ta nas je razlika povezivala, baš kao i rime naših soneta.

Sonet je prihvatio kao svoju Prokrustovu postelju. U njemu „Maroević ostvaruje reintegraciju tradicije, vraćanje klasičnom redu i skladu i pod majčino okrilje sredozemnoga osjetilnog svijeta boje, zvuka i blještavila“, piše Nedjeljko Mihanović (­Vijenac, 467, 2012).

Možda baš zato Tonko često bježi od uštogljenosti pa zafrkantski, huncutski piše: „Sad jezik za zube / s kim si takav si / dobro ti se piše. (...) Dok te na svirali / ne izda i pos1jednja rupa.”

Njegova nestašnost međutim bila je samo maska duboke ozbiljnosti kojom je pristupao svakom poslu što ga je sebi, svojom voljom ili željom dugih, postavljao i strastveno izvršavao. U neprestanu pokretu Tonko je razvio preciznu strategiju kretanja, njezinim rasterom pokrivajući sve veći prostor, šireći ga i izvan Hrvatske, pa tako Katalonija postaje produžetak njegove ljubljene Dalmacije, baš kao što njegovi odlasci u Crnu Goru, gdje predaje na Sveučilištu i tumači im Njegoša, jesu nadomjestak za njegovo nekadašnje mladenačko plandovanje po planinama Slovenije, barem vizualno.

Njegovi neprestani bjegovi, vjerujem, bili su čvrsta obrana njemu dragocjene samoće, isposnički mu nužne za usredotočenost na ono što je u tom trenutku zaokupljalo njegov um i srce, a to nikad nije bila jedna stvar. Bila je to strategija plemenitog leptira: „Bližim se, odalečujem. I prostire se sve izgovoreno, i nisko grmlje prati potez mora, jeka skuplja. I polje sabire, bašćina lipa saj; (...) Drage tople pojave slijede riječima, za blagim titranjem plašljiva tvorevina, jezik šara od ganuća. (...) Ostaje snaga koja će privlačenje poticati, ostaje pogažena zemlja: nedostatak prave pažnje. Nenaplativim posljedicama kazat će se kako bje jasna potka, ne bez usrdnosti vidjet ćemo ovdje života vječnog jednu naglu smrt.“ (Slijepo oko, Redoslijed, 4; Cjelina, 5, 1969).

Tonko je imao tri uporišne točke: svoju sobu u Institutu, gdje je proveo radni vijek; HAZU, čiji je redovni član postao nakon dugog nagovaranja jer je u svojoj poniznoj oholosti smatrao da ima onih koji to prije njega zaslužuju biti; i Maticu hrvatsku u Zagrebu, u čijem je radu predano sudjelovao gorljivo uređujući pjesničku biblioteku kojoj je, kao hommage Sabu Bobaljeviću Glušcu, dao ime Podzvizd, da bi nedavno, kao odgovor na Čalin prijevod Bobaljevićeva kanconijera Pjesme Talijanke, u Matici objavio svoj prijevod talijanskih Rima Miha Monaldija. I, kako piše Monaldi: „Žudnja za svrhom tako je spojena.“

Tonko Maroević živio je zaista rilkeovski, u kruzima koji se šire. U njihovu središtu otok je njegova podrijetla, Stari Grad i sada onaj grob koji neće i ne smije biti zaboravljen, kao što ne smije i neće biti zaboravljen ni Tonkov životni ulog i prijegorni rad kojem je cilj bio: „Prevesti ulice u kanjone, zavrtjeti trgove da budu otoci dalekih krajeva, lutanjem niz padinu dograđivati nacrte sveopćeg staklenika, staviti pamet na bujanje planova, na rastiranje mirisa, na rasprskavanje pilovine i polena...“ (Drvlje i kamenje, V.).

Sada nam preostaje samo pamtiti ga i nasljedovati.

Dubrovnik, 4. IX. 2020.